Od pamtiveka je Leskovac poznat po proizvodnji tekstila. Nekada su to bile zanatske radionice, poznate na celom Balkanu, a i dalje, po proizvodima od konoplje, lana, vune... Po platnima od konoplje i užarstvu su bili neprikosnoveni. Od kraja devetnaestog veka, skoro sto godina, Leskovac je bio ''Srpski Mančester'', poznat po fabrikama izuzetno kvalitetnih štofova. Pojam u toj grani tekstilne industrije.
A ovaj plodni kraj je, kao i cela Srbija, uostalom, bio gusto naseljen još od najstarijih vremena. Postoje tvrdnje, nećemo se u njih zaklinjati, ali ih nećemo ni odbacivati, da je u jednom trenutku, u počecima neolita, mlađeg kamenog doba, Evropa imala između trideset i trideset i pet hiljada stanovnika. A od tog broja, Balkan je naseljavalo dvadesetak hiljada! Ako se oslonimo na te tvrdnje, onda vas neće čuditi što, kada govorimo o istoriji nekog kraja Srbije, možemo da do u beskraj nabrajamo ostatke kultura i spomenike iz paleolita, neolita, preromanskog perioda, vremena rimske vladavine, Vizantije, srpske srednjevekovne države...
Nema, praktično, sela u leskovačkom kraju gde nisu nađeni bogati ostaci starih kultura. Od neolitskih megalita do srednjevekovnih crkava i utvrđenja.
A grad Leskovac je, u svojoj predugoj istoriji značajnog naselja, izgleda dva puta menjao lokaciju. Zbog ratova? Kuge? Požara? I ispod današnjeg grada mnoge tajne čekaju da budu otkrivene. Kao i tajne Hisara, leskovačke srednjovekovne tvrđave. Otkud tamo igla koja nije zarđala preko dve hiljade godina?
Muzej u Leskovcu treba svakako videti. I zbog arheološke zbirke, i zbog etnografske. A ona samo unekoliko odražava prebogatu tradicionalnu narodnu kulturu ovog kraja.
Ali, da se upoznamo sa onim što se o Leskovcu danas zna.
''Sadimo si paprike, zidamo si fabrike!'' – ova ''vruća parola'' samo kazuje da u baštovanstvu, posebno u proizvodnji paprika raznih vrsta, koje pod ovim podnebljem sjajno uspevaju, Leskovac nema premca nadaleko. Među njima su i ''džinke'', gurmanski specijalitet. To su male paprike, ali toliko ljute, da su ''u stanju da otruju i džina.'' I sad, zamislite takmičenje u kom pobednik pojede desetak ovih , malih otrovnih pakovanja! Toliko leskovčani vole ljuto.
O fabrikama tekstila smo se obavestili. A sada fabrike lekova i kozmetike, ''Zdravlje'' i ''Nevena'' pronose lep glas o Leskovcu.
U srednjem veku, ovaj kraj je izvozio bivole i bivolju kožu, neophodnu u opremanju ratnika širom Evrope. Izvozio je i bakar, iz obližnjeg rudnika u Rudarima, zatim vunu, proizvode od lana i konoplje, orahe, med, druge poljoprivredne proizvode... Cela Evropa je znala da avgustovski sajam u Leskovcu traje i po dve nedelje, i duže... Zakupljivala su se mesta po više godina unapred. Trgovci iz Srednje Evrope, sa Mediterana... O njegovoj veličini i značaju svedoči i Edvard Braun, lekar engleskog kralja, koga je na ovom sajmu 1669. godine ''dosta zabavljala svirka, iako slaba...''. Otuda i strani trgovci, baš kao u Nišu, u Prokuplju... Otud i ostaci iz rimskog perioda, Vizantije, otud je u srednjem veku Dubočica, kako se ovaj kraj još onda nazivao, uvek važna i značajna, uvek pod upravom nekog istaknutog člana vladarske porodice.
Nedaleko od Leskovca, u brdima iznad Lebana, fantastičan vizantijski grad. Caričin grad ga zovu. Ime je iz legende, mnoge su legende o njemu, ali, najznačajniji vizantijski vladar, Justinijan I, zakonodavac i objedinitelj, makar za kratko, Rimskog carstva, rođen je u ovim krajevima, a zna se da je podigao jedan novi grad, i nazvao ga po sebi. Mnogi smatraju da je baš Caričin grad - Iustiniana Prima!
No, grad je imao kratak vek. Naseljavanjem Slovena u ove krajeve, njegovo stanovništvo se raseljava, i planina ga uzima pod svoje, a njegovi monumentalni ostaci, i danas većim delom pokriveni šumom, svedoče o upravnom i episkopskom središtu velike moći i uticaja. Otkriveni mozaici su priča za sebe. Prelepi su.
I opet, blizu Leskovca, jedno čudo prirode. Gejzir u Sijarinskoj Banji izbija desetak metara u visinu, a nalazi se ispod brda od poludragog kamena, oniksa. Šta mislite, da li i u ovoj banji i okolini ima tragova čovekovog življenja još iz pradana. Ovde, gde voda ne pada s neba, već leti u visine, a kuće se zidaju od dragocenog kamena.
No, da se vratimo u Leskovac. Ko hoće malo da prošeta gradom, naići će na jednu od najneobičnijih pravoslavnih crkava na svetu. Dovitljivi leskovčani su, naime, da ne bi imali problema sa turskim vlastima, u sred grada sazidali crkvu u obliku velike kuće gradskog tipa toga vremena. Crkva čak ima i dimnjak! A prava gradska kuća sa kraja osamnaestog veka, savremenik crkve, je u sred samog centra grada. I ona je istorijski spomenik, zove se Šop Đokića kuća. U njoj je sedište vašeg domaćina, Turističke organizacije Leskovca. Eh, ta tavanica u duborezu!
Za smeštaj putnika u Leskovcu su ''zaduženi'' hoteli ''Beograd'' i ''Dubočica'', u strogom centru, kao i motel ''Atina'' na prilazu, na magistralnom putu.
A smeštaj smo pomenuli stoga što treba što pre da rezervišete sebi sobu za jednu od najneverovatnijih turističkih manifestacija za koju ste ikada igde čuli - ''Roštiljijadu''', ili - Festival roštilja! Tu se, svakog septembra, skupljaju najbolji majstori roštilja iz cele Srbije, Bugarske, Makedonije... dakle, zemalja u kojima je umetnost pripravljanja mesa na žaru vrhunska. Mirisnim dimom je obavijen ceo centar grada. I bira se najbolji među najboljima. Takmiči se i u pravljenju najveće pljeskavice, i nema manje od metra u prečniku, a i najmanja pljeskavica ''iz ruke'' tu teško da je lakša od dva ipo kilograma!
Po tri stotine hiljada posetilaca defiluje Leskovcem, uživajući u mirisima i ukusima, a i zalivajući specijalitete sa roštilja, jer, u isto vreme se, gle čuda, u Leskovcu, vinarskom kraju po tradiciji, održava i poznati Sajam vina! Naravno, Leskovčani su svoju osnovnu recepturu za pljeskavicu patentirali, a kada se krene u podvrste ( pljeskavica na kajmaku, punjena, cvrčak... ) ... nikad kraja. A u Leskovcu morate, obavezno, kada god da dođete, probati ''Leskovački voz''. Razne vrste mesa sa žara stižu na sto u malim količinama, vruće, tek pripremljene, sa bezbroj salata u prilogu. I to stižu ''vagon po vagon'', jedno za drugim. Pa ko preživi...
U leskovačkom muzeju je spomen soba Žaka Konfina, poznatog leskovačkog lekara. Jer, bio je izuzetno duhovit i plodan pisac, nazivan i ''Srpskim Čehovom''. I sada u Leskovcu ima mnogo izuzetnih umetnika, a poslednjih pedesetak godina leskovački karikaturisti spadaju u poznatije u svetu, s tim što neprekidno stižu mladi naraštaji.
Što se sporta tiče, rukometni klub ''Dubočica'' ima izuzetnu, evropsku tradiciju.
Dakle, šteta je samo proći pored Leskovca., grada, ime kazuje, nekad sazdanog u sred gustih leskovih šuma. Možda vam se ta prilika ne ukaže dva puta u životu...
A o karakteru njegovih žitelja... Puni su duha, i o sebi pričaju na hiljade viceva. Evo, poklanjamo vam jedan:
Priča Leskovčanin prijatelju:
- Majku mu, noćas mi bio lopov u kući!
- I ?
- Eno ga u bolnici. Moja žena pomislila da sam se to ja vratio iz kafane...